– Koliko koštaju ovi prekrasni buketi? – pitao sam staricu koja je prodavala cvijeće.
– 10 kuna – odgovorila je.
– Koji je po vašem mišljenju najljepši?
– Sve sam ih sama ubrala i složila.
– A koji vam se najviše sviđa?
– Ovaj mi je posebno lijep, rekla je izvlačeći jednoga iz vode.
– Kako je vaše ime? – pitao sam sa smiješkom dok sam plaćao buket.
– Ja? – starica je iznenađeno pogledala – Marija.
A onda joj je rekao nešto što ju je rasplakalo…
– Gospođo Marjia, ovaj buket je za vas.
– Ostala je bez riječi od iznenađenja i uzbuđenja.
– A onda promrmljala, – Ne ne. Gospodine, ne mogu.
– Naravno da možete. Volio bih da se nasmijete i …
Kao što vidite na fotografiji, nasmiješila se, sa suzama rasonicama u očima
Gospođa Marija obećala je pomoliti se za moje zdravlje i zdravlje gospođe koja nas je uslikala, a kad sam odlazio, osjetio sam da mi vatra gori u srcu. Grijao me njezin osmijeh kojeg ću pamtiti cijeli život.
Sjetimo se starijih. Nemaju svi dostatnu mirovinu i, nažalost, neki, unatoč starosti, moraju cijelo vrijeme zarađivati da bi nešto stavili u lonac…
(Autostopem w świat sportu)