Svi su to barem jednom uradili – kad kažemo da je nešto “na svu sreću”, takvo kakvo je, ali iz straha da nam se to ne obije u glavu i promijeni, pokucaćemo u drvo da se ne ureknemo. Riječ je o jednom od najrasprostranjenijih praznovjerja koje se proteže kroz većinu kultura širom svijeta.
Odakle tačno dolazi ne može se sa sigurnošću utvrditi, ali postoji nekoliko teorija o porijeklu tog običaja.
Nekadašnji pagani su vjerovali kako u drveću žive duhovi, a kucanje po drvetu je dobar način privlačenja njihove pažnje i pomoći. Takođe, običaj je da se ne kuca samo jednom – to bi bilo nepristojno. Uvijek se kuca tri puta, a prvo kucanje je za privlačenje pažnje, drugi put za traženje pomoći, a treći put za zahvaljivanje.
Kasnije taj je običaj bio usvojen i u brojnim drugim religijama. Za hrišćane, kucanje u drvo krsta bio je način privlačenja pažnju Boga.
U judaizmu je bila riječ o posebnom kucanju koje označava tajnu komunikaciju i čuvalo je ljude od inkvizicije. Poznavanje kucanja tri puta bilo je tajna lozinka koja bi otvarala vrata sinagoge i prepoznavala istomišljenike, pa je takvo kucanje bilo povezano s nečim drugim, većim od sreće – preživljavanjem.
Možda nama najinteresantnija teorija o nastanku ovog običaja u našim krajevime jeste ona koja kucanje u drvo služi za pravljenje buke kako “zli duhovi” ne bi čuli o čemu pričamo i zatim osujetili naše planove.